Bijela pustinja John Giaever (Ru08)

(Ru08) Broj stranica: 314
Uvez: tvrdi, kao nova
Godina izdanja: 1956
Izdavač: Kultura Zagreb

Snovi se rijetko obistinjuju, ali želja dra Hansa Ahlmanna da vidi kako se jedna međunarodna ekspedicija sastavlja da prouči antarktičku glaciologiju, postala je stvarnost u ispjela iznad očekivanja njezina osnivača. U to je doba profesor geografije u Stockholmu osjećao da su njegove studije glaciologije nepotpune, sve dok ne bude poznavao prilike na Antarktiku, koje bi mogao sravniti s uvjetima što ih je proučavao na Arktiku.

Ahlmann se vratio sa svoje posljednje arktičke ekspedicije iz Istočnog Grenlanda 1939. Buknuo je rat i nije bilo nade da će se ikad vratiti normalne prilike. Ali 1943. primio je pismo u kojem me pitao kako bi u onoj držžavi primili prijedlog o kombiniranoj antarktičkoj ekspediciji. Takvo pitanje je u vrijeme rata ulijevalo hrabrosti jer je pokazivalo da je jedna velika neutralna nacija već stvorila mišljenje o konačnom ishodu borbe. Bez obzira na to, ja sam naravno pozdravio njegov prijedlog i obećao suradnju iako bi moglo proći više godina da se ostvari.

Proteklo je ipak nešto manje od dvije godine dok se učinio drugi potez. U zimi 1944-45. Ahlmann je sastavio svoj prijedlog u kojem je izložio podrobnosti svoje sheme. Prvi pokušaj nije uspio, ali ujesen 1945. dr. Ahlmann se obratio društvu i obrazložio svoj plan. To je bi početak onoga iz čega je nastala Norveško-Britansko-Švedska ekspedicija 1949-52. Bilo je prirodno da Norveška preuzme vodstvo jer se odlučilo da ekspedicija pođe u norveški antarktički teritorij i istraži veliku skupinu gorja, koju je iz zraka vidjela ekspedicija » Schroabenland« 1938-39. Zračne su fotografije pokazivale neobičnu sliku ledenjaka, morena i smrznutih jezera. Bilo je očito da je taj kraj doživio promjenu u klimi i da bi se pobližim istraživanjem moglo naći u tlu povijest tih promjena.

Ekspedicija je organizirana ovako: Svaka od triju zemalja imala je vlastiti nacionalni komitet, a tri predsjednika, prof. Harald Sverdrup iz Norveške, prof. Ahlmann iz Švedske i ja sačinjavali smo zajedno međunarodni komitet koji bi se prema potrebi proširivao stručnjacima iz svake od tih država. U ovoj zemlji komitet su sačinjavali zajedno Kraljevsko geografsko društvo i Scottov polarni istraživački institut, a zadatak mu je bio da potiče i koordinira britanska nastojanja. Glavni vođa ekspedicije bio je kapetan John Giaever koji je za dugih godina stekao bogato iskustvo u polarnoj službi norveške vlade. Giaever je, evo, napisao svoju pripovijest. Ne očekuje da ga smatraju u čenjakom, a ipak on je živopisno ocrtao razne grane modernog znanstvenog rada. Opisuje svakodnevni uobičajeni posao i ispunjava ga humorom i raznim zgodama iz života u uporištu. Giaever je po mom mišljenju dao najživopisniji i najbolji opis antarktičke ekspedicije od svih koji su do sad objavljeni.

U dodacima pomažu mu mnogi suradnici koji opisuju svoja brojna i raznolika istraživačka putovanja. Ta su se putovanja s psima i traktorima iz sezone u sezonu sve više proširivala, a vrhunac su dostigla seizmečkim snimanjem glacialnog pokrova 1951. To je putovanje vodio Robin koji je počeo ispitivati debljine leda najprije na ledenom pragu južno od Maudheima, a konačno svršio daleko u unutrašnjosti antarktičkog ravnjaka na visini od 8800 stopa. Prevaljena udaljejnost od uporišta u Maudheimu iznosila je gotovo 400 milja. To je bilo prvi puta da je na Antarktiku izvršeno putovanje takve vrste, a rezultati su od najveće važnosti za proučavanje antarktičke glaciologije i vremenskih prilika Antarktika.

Ekspedicija je izvršila svoj zadatak, a to je mogla postići samo usrdnom suradnjom svih članova bez obzira na narodnost. Da je to uspjelo i da su se različiti elementi stopili u cjelovitu jedinicu, ima se iznad svega pripisati iskustvu vođe i njegovu obazrivu postupku. Giaever negdje spominje da se osjećao kao stara vrana među mladim učenim sovama. Slažem se, ali ovo je slučaj gdje se vrani mora priznati puni njezin udio u mudrosti.